U FOKUSU
Piše: Tihomir Trišić    ponedeljak, 15 mart 2010    PDF Štampa El. pošta
Šta raja radi

Nemam ambiciju da dajem sud šta je pametnije i ispravnije činiti, ali znam da, kao u Miloševo vreme, i ovo vreme ima svoju gotovo istovetnu dilemu. Greška u oceni stanja odraziće se i na narod i na vlast. Jako je puno onih koji bi da stežu i mnogo je onih koji misle da je vreme da se popušta. Na Borisu Tadiću je odluka

Tihomir TrišićIz vremena vladavine Miloša Obrenovića ostala je upamćena taktika koja opisuje njegovo poimanje politike i veštinu vladanja Srbijom toga doba. Kada bi Obrenoviću na pitanje šta raja radi odgovarali da galami, on bi naređivao „steži“, a kad bi mu saopštavali da raja ćuti, naredba bi glasila „popuštaj“. Šta mislite, da li raja danas u Srbiji galami ili ćuti, da li treba da se popušta ili da se steže? Od odgovora na to pitanje ovisi stabilnost političkog i ekonomskog sistema, hoće li vlada izgurati mandat ili će  pre vremena na parlamentarne izbore. Nemam ambiciju da dajem sud šta je pametnije i ispravnije činiti, ali znam da, kao u Miloševo vreme, i ovo vreme ima svoju gotovo istovetnu dilemu. Greška u oceni stanja odraziće se i na narod i na vlast. Iz vremena vladavine Miloša Obrenovića ostala je upa-mćena taktika koja opisuje njegovo poimanje politike i veštinu vladanja Srbijom toga doba. Kada bi Obrenoviću na pitanje šta raja radi odgovarali da galami, on bi naređivao „steži“, a kad bi mu saopštavali da raja ćuti, naredba bi glasila „popuštaj“ Jako je puno onih koji bi da stežu i mnogo je onih koji misle da je vreme da se popušta. Na Borisu Tadiću je odluka. Ono što svakako ne uliva poverenje da će se doneti ispravna odluka najbolje je ilustrovala politička i ekonomska elita na Kopaoniku protekle nedelje. Gotovo svi državni funkcioneri i ministri iznosili su svoja, drugačija, viđenja od ostalih kolega ministara i funkcionera, ostavljajući utisak jednog raštimovanog orkestra. Stranci su na to, posebno ovi iz Svetske banke, izneli sledeći komentar: „Nije vam potrebno 40 strategija, već samo jedna.“. Da ne zaboravim da je Sajmon Grej iz Svetske banke napomenuo da je vreme pozajmica iza nas i da se u narednom periodu Srbiji predlaže okretanje ka sopstvenim unutrašnjim resursima. To bi se trebalo shvatiti kao stezanje Srbije od strane međunarodnih faktora, oni znaju zašto to čine i šta im je interes, ali mi nije najjasnije šta je interes da Tadić steže Dačića ili da deo štampe blizak vrhu Demokratske stranke u poslednjih gotovo mesec dana pegla Dačićeve kadrove kad su kao koalicioni partner u istom brodu koji i ne plovi baš mirnim morem. To stezanje Dačića od strane Tadića i razloge za to niko da obrazloži, iako je dobro upućenima jasno da su u pitanju Šarić i društvo. Dačić zasad šuti, što nije dobro, bar po onoj Obrenovićevoj, ali ako šuti ne znači da i ne radi. Taj rad je nešto poput mehanizma akcije i reakcije. Uskoro bi se uloge mogle zameniti, da se iz SPS-ovih krugova počne udarati u bubnjeve, a da se ušute u predsednikovom taboru usled istih razloga, da ne kažem isti ljudi, onih iz Crne Gore kojima nije samo crvena boja omiljena, već i žuta i neke druge boje naših partija. Zašto to pominjem? Pa zbog unutrašnjih resursa na koje nas je uputio Sajmon Grej  iz Svetske banke. Ako se delovi vladajuće garniture iznuruju ili kopaju rovove nepoverenja među sobom, ne treba posebno naglašavati da naši unutrašnji resursi ne da su mali, već  su gotovo zanemarljivi u odnosu na one koji su neophodni da preguramo ekonomsku i političku krizu u okolnostima kad spolja Srbija ne može da očekuje onakvu pomoć kakvu bi htela. Nekako mi se čini da je na delu stezanje i popuštanje, ali gotovo uvek kao pogrešna odluka - kad treba stezati, popušta se, a kad treba popustiti, steže se. To samo po sebi govori da smo u težem problemu nego što u prvi mah izgleda. Možda nekom ne izgleda neukusno što je danima građanstvo gledalo Dinkića,Vlahovića i druge učesnike srpskog Davosa kako se zabavljaju i skijaju po Kopaoniku, ali je štetno u svakom slučaju, kao što je štetno to što njih nema ko u vladi da stisne, bar se tako stiče utisak. S druge strane, mafija je stisnula pretnjama naš državni vrh. Ministarka Malović, tužioci Radisavljević i  Dolovac, ostali ministri i funkcioneri, agenti službi bezbednosti i sudije su pod pojačanim merama obezbeđenja, jer jedna mafija ima resurse da preti gotovo celom državnom vrhu. To ne govori koliko je Srbija slaba ili mafija jaka, to govori koliko mi nismo u stanju da donesemo ispravnu odluku kad se steže, a kad popušta. Ovih dana mi je jedan važan državni funkcioner rekao o predstojećim aktivnostima u borbi protiv mafije: “Moramo ići do kraja, ne znam gde ćemo na kraju izbiti, ali ne smem ni pomisliti šta bi bilo kad bismo sad stali.“  Uz količinu informacija kojima raspolažem, to mogu u potpunosti da razumem, nejasno mi je samo zašto država popušta kad treba da steže, bar kad je mafija u pitanju. Još teže mogu da shvatim ko koga stišće i ko kome popušta na relaciji tajkuni - sindikati i vlada. Jer, koliko god bilo interesantno da li je Mišković napravio dil sa Orbovićem kako bi stiskao vladu, uz konstataciju da ako ne stignu sveže pare u privredu sledi otpuštanje zaposlenih, a onda i masovni protesti, mnogo je interesantnije znati ima li ko u Srbiji ko može da stisne tajkune. Ja verujem da ima, ali su oni  veoma popustljivi i bolećivi, za razliku od Miloša Obrenovića.