|
||||
|
OSAMDESET GODINA OD NAJVEĆEG USPEHA NAŠEG FUDBALA I Brazil smo tukli u Montevideu
Punih osam decenija posle velikog rezultata, Srbija se baš ove godine ponovo pojavljuje na najvećoj svetskoj fudbalskoj smotri. A kako je sve to izgledalo pre 80 godina? Mala Srbija postala je velika zahvaljujući uspehu fudbalera. Postignutim rezultatom, s obzirom na okolnosti u kojima je nastao, probudili su nacionalni ponos, pobeđujući pod imenom Jugoslavije, a zapravo pronoseći slavu Srbije ZNAČAJ
To je vreme kada je mala Srbija postala velika zahvaljujući fudbalu i fudbalerima. Postignutim rezultatom, s obzirom na okolnosti u kojima je nastao, probudili su nacionalni ponos, pobeđujući pod imenom Jugoslavije, a zapravo pronoseći slavu Srbije. Bio je to podvig mladića koji će u narednim godinama biti istinske zvezde, idoli narodnih masa. Blagoje - Moša Marjanović i Aleksandar Tirnanić – Tirke bili su više od toga i još mnogo godina kasnije markantne figure u našem fudbalu. Žive legende. O tome svedoči podatak da ih je početkom septembra 1930. godine, kada su se, posle dva i po meseca duge avanture, kao veliki nacionalni heroji trijumfalno vratili u Beograd, na beogradskoj železničkoj stanici dočekalo 5.000 oduševljenih navijača i na ramenima nosilo Balkanskom ulicom sve do Terazija. BOJKOT HRVATA
Avantura sastavljanja fudbalske reprezentacije za prvo Svetsko prvenstvo nagovestila je mnoge događaje koji će mnogo kasnije razjediniti mladu Kraljevinu Jugoslaviju. Na simboličan način, neslaganja oko mesta sedišta Saveza najavila su tragičnu unutrašnjo-političku sudbinu jugoslovenskih naroda u Drugom svetskom ratu. S druge strane, igranje u Montevideu imalo je simboliku rađanja Feniksa iz pepela Prvog svetskog rata – jedan mali narod našao je snage da mladošću, sportom, veštinom i inteligencijom na velika vrata uđe na svetsku sportsku scenu. Zanemarivši arogantno ponašanje hrvatskih fudbalskih funkcionera koji su, rukovođeni sebičnim, ali i političkim razlozima zabranili igračima svojih klubova da učestvuju u zajedničkom velikom projektu, Srbi donose hrabru, ali dalekovidu, istorijsku odluku – učestvovaće na Svetskom prvenstvu u Montevideu. Tako su ispisani prvi redovi uspešne fudbalske istorije na ovim prostorima. Južnoamerička štampa je našim igračima, posle veličanstvene pobede nad Brazilom, dala nadimke odnosno jedno zajedničko - “Ićaćosi”, zbog završetka prezimena na “ić” većine srpskih igrača OKOLNOSTI
Analizirajući ovaj sprotski uspeh, mora se uzeti u obzir da je to vreme kad rane iz rata još nisu zacelile. Iako je prošlo 12 godina, ne treba zanemariti ni srpsko stradanje u svetskom ratu. Očevi četvorice igrača poginili su u borbama. Međutim, neuništivi duh Beograđana ucrtava prestonicu na mapu evropskih metropola, u kojoj se sučeljavaju tradicionalno i evropsko. Nova klasa preduzimljivih poslovnih ljudi ojačava srpsku privredu, a dinar postaje konvertibilna valuta. Niču velelepna arhitektonska zdanja, a beogradski saloni počinju da liče na one u Parizu, Londonu ili Berlinu. To je vreme i prvih direktnih radio-prenosa fudbalskih utakmica na Radio Beogradu, doba jačanje sportske štampe i pojačanog interesovanja za sport, posebno fudbal. UČESNICI
FIFA je pozvala sve svoje članice da učestvuju. Do roka prijavile su se reprezentacije Brazila, Argentine, Perua, Paragvaja, Čilea, Bolivije, SAD i Meksika. Nijedna prekookeanska zemlja nije htela da učestvuje zbog velikih troškova puta preko Atlantika. Nakon što je i Engleski fudbalski savez odbio poziv, Žil Rime, predsednik FIFA-e, odlučio je da uz pomoć urugvajske vlade sponzoriše put prekoatlantskim zemljama. Takmičilo se trinaest reprezentacija, od kojih četiri iz Evrope (Belgija, Francuska, Rumunija i Jugoslavija), a devet iz Južne i Severne Amerike. SA BRODA DO POLUFINALAAko ništa drugo, onda je samo putovanje naših reprezentativaca preko Atlantskog okeana bila svojevrsna avantura. Nakon tri dana putovanja vozom do Marseja, usledila je plovidba francuskim poštanskim brodom „Florida” preko Barselone, Almerije i Kanarskih ostrva do Rio de Žaneira i Montevidea. Zanimljivo je da je sa nama trebalo da putuju i Egipćani, ali su oni zakasnili na brod. Za većinu jugoslovenskih reprezentativaca 20. juna 1930. započelo je prvo putovanje morem. Samo put do Urugvaja trajao je više od dve nedelje, a njihovi treninzi, koji su se svodili na trčkaranje po brodskoj palubi i švedsku gimnastiku, postali su deo predanja koje su generacije navijača prenosile “sa kolena na koleno”. BRAZIL NA KOLENIMA
Bez pravih priprema, načinili smo senzaciju pobedivši velikog protivnika. Prvi gol za naš tim na šampionatima sveta postigao je u 21. minutu najmlađi u ekipi, Aleksandar Tirnanić, koji će dan posle tog podviga napuniti tek 19 godina. Na 2:0 povisio je Bek u 30. minutu, da bi u 62. minutu utakmice Preguinjo samo ublažio poraz “karioka”. Treba reći da je i rekord najmlađe postave na prvom Mondijalu pripao ”Jugoslovenima”. Prosečna starost naših igrača na utakmici protiv Brazila bila je 21 godina. Izabranici Boška Simonovića potom su sa 4:0 deklasirali selekciju Bolivije golovima Beka u 60. i 67. Marjanovića u 65. i Vujadinovića u 86. minutu, i kao pobednici grupe plasirali se u polufinale, gde ih je čekao domaćin Urugvaj. Tako smo eliminisali Brazilce. “IĆAĆOSI”Zanimljivo da je celokupna južnoamerička štampa našim reprezentativcima, posle veličanstvene pobede nad favorizovanim Brazilom, dala nadimke odnosno jedno zajedničko - “Ićaćosi”, zbog završetka prezimena na “ić” većine srpskih igrača. POLUFINALENajviše gledalaca na turniru prisustvovalo je upravo polufinalnoj utakmici između Urugvaja i Jugoslavije. Na stadionu “Sentenario”, kapaciteta 100.000 mesta, koji je završen pet dana po početku prvenstva, okupilo se isto toliko gledalaca. U karnevalskoj atmosferi, naši su poveli golom Branislava Sekulića i najavili novo iznenađenje. Međutim, Urugvajci su ubrzo izjednačili i nakon toga postigli još pet pogodaka za uverljiv trijumf. U čuvenoj akciji za vođstvo Urugvaja od 2:1, učestvovao je i jedan policajac, koji je na zaprepašćenje naših reprezentativaca, ali i buran smeh gledalaca, loptu iz gol-auta vratio u igru i omogućio Anselmu da savlada našeg “El Gran” Milovana Jakšića. Usledili su žučni protesti naših, ali sudijska odluka je ostala nepromenjena. Jugoslavenima je nakon toga ponovo kontroverzno poništen regularan gol zbog „ofsajda“. Momci iz Srbije su tada izgubili živce i ubedljiv poraz bio je neizbežan. Utakmica za treće mesto nije odigrana. Kao uteha nanesenoj nepravdi, to mesto osvojila je Jugoslavija zato što je u polufinalu poražena od budućeg svetskog prvaka. FINALEDogodila se repriza finala na Olimpijskim igrama 1928, u kojoj su se sastali Urugvaj i Argentina. Meč se igrao na krcatom stadionu “Sentenario”, a ekipe se nisu uspele dogovoriti oko lopte, pa je FIFA intervenisala donevši odluku da će se argentinska lopta koristiti tokom prvog, a urugvajska tokom drugog poluvremena. Utakmica je završila 4:2 za Urugvaj, koji je tako postao prvi svetski prvak dodavši tu titulu olimpijskoj, koju je osigurao pre dve godine. Sledeći dan je proglašen neradnim u čitavom Urugvaju, dok su stanovnici Buenos Ajresa, glavnog grada Argentine, nezadovoljni suđenjem, kamenovali zgradu urugvajske ambasade. KNJIGA, FILMOVI I SERIJAInspirisani našim velikim sportskim uspehom na prvom Mondijalu u Montevideu, u produkciji kuće “Intermedia Network” završava se igrani film, a radi se i TV serija “Montevideo, Bog te video!” u režiji Dragana Bjelogrlića, za koju je scenario pisao Srđan Dragojević. Urađen je i dokumentarni film koji predstavlja prikaz istinitih događaja pre 80 godina. Knjigu po kojoj je nastao ovaj istoimeni multimedijalni projekat napisao je Vladimir Stanković. Naslov knjige je istrgnut iz jednog od mnogobrojnih telegrama koje su reprezentativci dobijali: „Jugoslavijo, u Montevideo, Bog te video, Ugruvaj Urugvaj!”
|



„Fudbalska epopeja“ kraljevine Jugoslavije na prvom Mondijalu u Montevideu i veliki uspeh (osvojeno treće mesto), kao i svetska promocija „malog ratničkog naroda sa Balkana“, stvaraju obavezu da budu otrgnuti od zaborava i u pravom svetlu predstavljeni novim pokoljenjima kako bi mogli da nauče nešto o vremenu koje je u Srbiji već zaboravljeno
Tačno toliko godina prošlo je od prvog Svetskog prvenstva. Za nas to nije samo svetski jubilej, to je istorijski, najveći uspeh srpskog fudbala. Osvajanjem trećeg mesta u glavnom gradu Urugvaja 1930. godine, prvi put smo sportskim uspehom skrenuli pažnju svetske javnost.
U Montevideu je igrala reprezentacija Jugoslavije. Ipak, to je bila prva srpska fudbalska reprezentacija. U sastavu su bili isključivo naši fudbaleri, njih 16 iz beogradskih klubova (BSK, „Jugoslavija“, „Soko“) i jedan iz Novog Sada („Vojvodina“). Razlog tome bio je bojkot hrvatskih igrača, kao odmazda zbog toga što je 16. marta 1930. sedište Jugoslovenskog nogometnog saveza (JNS) preseljeno iz Zagreba u prestonicu – Beograd.
U to vreme kad je fudbal bio mlad, u Srbiji provejavaju svakodnevne lokalne teme, ali i događaji u Evropi i svetu. Trenutak u kome se odigravaju pripreme za prvo Svetsko prvenstvo je vreme Šestojanuarske diktature u zemlji. U Italiji je već na snazi fašizam, narodu u Nemačkoj se on tek događa, dok komunizam ”duva vetar s istoka”.
FIFA je izabrala Urugvaj za prvog domaćina SP na sastanku u Barseloni zato što je ta zemlja 1930. slavila stogodošnjicu nezavisnosti, a i njena selekcija osvojila je zlatnu medalju na Olimpijadi 1928. u Amsterdamu.
U drugoj grupi igrali su nosilac Brazil, Jugoslavija i Bolivija. Brazilci su, zbog unutrašnjeg razdora, igrali gotovo isključivo samo s igračima iz Rio de Žaneira, ali se očekivalo da prođu u polufinale. Naši su ih iznenadili u prvoj utakmici i pobedili rezultatom 2:1. Postigli smo i treći gol, koji nam je sudija nepravedno poništio zbog “ofsajda”.